Duh i Dusa

autor

Dr. Mustafa Mahmud

(clanak posudjen iz casopisa Islamska Misao)

U svakodnevnom govoru uvijek mijesamo pojmove dusa i duh (nefs ve ruh). Tako naprimjer kazemo za nekog da mu je duh izisao, ili da duh toga i toga cezne za necim, da mu se duh muci ili da je duh smiren. Svi ovi izrazi su pogresno upotrebljeni, jer to su stanja koja se odnose na dusu, a ne na duh. Jer, dusa je ta koja prilikom smrtnog izdisanja napusta tijelo. U Qur'anu meleki (andzeli) u casu umiranja kazu prestupnicima: "Spasite se sada kao mozete! Od sada cete neizdrzivom kaznom biti kaznjeni." (El-En'am, 93)

Dusa je ta koja kusa smrt, a ne duh: "Svako zivo bice (nefsun) okusit ce smrt." (El-Enbijja, 35)

Dusa kusa smrt, ali ne umire. Kusanje smrti je put njenog napustanja fizickog tijela. Dusa postoji jos prije rodjenja. Ona je prisutna tokom cijelog ovosvjetskog zivota i ostaje vjecna i poslije smrti. O postojanju dusa prije rodjenja njihovih vlasnika Allah kaze: da je stvorio potomstvo iz kicmi oceva prije njihovog radjanja i zatrazio da posvjedoce da je On njihov Gospodar, da se ne bi niko pravdao da je nevjernik zato sto je i njegov otac bio nevjernik. "I kad je Gospodar tvoj iz kicmi sinova Ademovih izveo potomstvo njihovo i zatrazio od njih da posvjedoce protiv sebe: Zar ja nisam Gospodar vas? oni su odgovorili : Jesi, mi svjedocimo." (El-Araf, 172)

Tako su duse, prije nastanjenja tijela, rodjenjem, postojale i niko ne moze da se opravda da je nevjernik, zato sto mu je otac bio takav. (Ebu Irfan:-Naravno, osobe koje su umrle kao nevjernici a do njih nije dospjela Bozija Objava, bilo putem direktnog kontakta s Bozijim vjerovjesnikom ili njegovim predstavnikom ili bar Bozijom Knjigom, nece biti kaznjene paklom posto je pakao za one koji su odbili vjeru kada im se predocila. Sto se tice njihova ulaska u raj tu ima neke nesuglasice medju Islamskim ucenjacima. Jedan pogled je da ce oni uci u raj poslije cekanja na el-'arafu,dok je drugi da ce oni biti kusani na Sudnjem Danu pa ako prodju test ici ce u raj a ako ne ici ce u pakao. Postoji, naime, i trece misljenje od velikog Islamskog ucenjaka i evlije Imam Rabbanija Ahmeda Sirhindija, po kojem ce takve osobe poslije obracuna biti ponistene tj. izgubit ce egzistenciju. On obrazlaze to time da za raj dusa mora umrijeti sa imanom, a za pakao dusa mora odbiti predocenu vjeru. Posto osobe koje umru bez kontakta sa jednim od predstavnika Bozije Objave, nisu odbile vjeru a nisu ni imale iman, stoga ne mogu ici ni u raj ni u pakao, nego ostaje samo treca solucija koja je ponistenje kao u slucaju zivotinja. Opet, Allah najbolje zna o ovom.) Svaka dusa je imala svoj poseban (odvojen) susret sa Gospodarom. Na taj nacin je Bozanska istina ustaljena u nasoj dusi. Duh nema pohlepu, zelju, ne srdi se, ne dosadjuje se, ne muci se, ne dozivljava padove koji se mogu pripisati dusi a ne duhu.

Qur'an kaze: "I dusa njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi." (el-Maide, 30)

"Mi stvaramo covjeka i znamo sta mu sve dusa njegova haje." (Kaf, 16)

"I dusa i Onoga koji ih stvori, pa im put dobra i put zla shvatljivim ucini." (es-Sems, 7-8)

"U dusama vasim je ponikla zla misao, rece on ija senecu jaditi, od Allaha ja trazim pomoc protiv ovoga sto vi iznosite." (Jusuf, 18)

"I kad im se bilo stisnulo u dusama njihovim i kad su vidjeli da nema utocista od Allaha nego samo u Njega." (et-Tewba, 118)

"Allah hoce da ih njima kazni na ovom svijetu da im duse dotuze i da skoncaju kao nevjernici." (et-Tewba, 55)

"Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drzi do sebe." (el-Bekara, 130)

"A oni koji sebe cuvaju lakomosti, oni ce sigurno uspjeti." (el-Hasr, 9)

Ta ljudi (duse) su stvoreni (e) lakomi (e)." (en-Nisa, 128)

"Ja ne pravdam sebe, ta dusa je sklona zlu." (Jusuf, 53)

Dusa je u Qur'anu optuzena za lakomost, sklona je zlu, ohola je. Dusi je pripisan i uspon i pad. Dusi je moguce da se ocisti i da napreduje, te je opisana kao zadovoljavajuca, zadovoljna, smirena, nadahnuta:

"A ti, o duso smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji medju robove Moje i udj u Dzennet Moj!" (el-Fedzr, 27-30)

Sto se duha tice, on se u Qur'anu uvijek pominje u superlativu, visem stupnju svetosti, cistoce i pocasti. Duhu se ne pripisuje stanje mucenja, lakomosti, ceznje, zudnje niti ciscenje kao ni uzdizanje i padanje, kao sto se ne spominje napustanje tijela, niti duh kusa smrt, ne pripisuje se covjeku, vec samo Allahu.

Allah Mudri kaze za Merjemu casnu: "Mi smo njoj Naseg duha poslali (meleka Dzibrila) i on joj se prikazao u liku savrseno stvorenog muskarca." (Merjem, 17)

A o Ademu (alejhi selam) u Qur'anu stoji: "I kad mu dam lik i u njega udahnem Svoj Duh, vi mu se poklonite." (el-Hidzr, 29)

Allah Silni kaze: Moj Duh (Ruh), a ne kaze: duh Adema (alejhi selam).

Nas Gospodar uvijek samo Sebi pripisuje Duh:

"Njima je On u srca njihova (Duhom Svojim) vjerovanje usadio." (el-Mudzadela, 22)

Allah Mudri o Qur'anu i Njegovoj objavi Poslaniku Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem) kaze:

"Na takav nacin Mi i tebi objavljujemo ono sto ti se objavljuje." (es-Sura, 52)

Ovdje Allah Mudri duhom naziva Qur'anski govor:

"Onome Najuzvisenijem, koji svemirom vlada, koji salje Objavu, rijeci Svoje - kome hoce od robova Svojih da upozori na Dan susreta medjusobnog." (Gafir, 15)

"On salje meleke s Objavom, po volji Svojoj onim robovima Svojim kojima hoce. Opominjite da nema boga osim Mene i bojte Me se!" (en-Nahl, 2)

Duh je ovdje Bozanska Rijec i Bozanska Zapovijed. Duh se uvijek pripisuje Allahu u stalnom je pokretu i na duh se ne mogu primjeniti ljudska stanja niti ljudski atributi, a pogotovu ne moze biti predmet zelje, simpatije, htijenja ili pak mucenja. Zbog toga se duh i opisuje uzvisenim atributima. Qur'an kaze o Dzibrilu (alejhi selam):

"On je Ruhul Quddus (Sveti Duh) er-Ruhul Emin (Povjerljivi Duh) a o 'Isa (alejhi selam) kaze: "Svoju Rijec dao je Merjemi."

Dusa se uvijek pripisuje svome vlasniku:

"Sreca koja ti se dogodi od Allaha je a nesrecu koja te zadesi sam si zasluzio." (en-Nisa, 79)

"Onaj koji ide Pravim Putem, od toga ce sam on koristi imati." (el-Isra, 15)

"I stislo im se u dusama njihovim." (et-Tewba, 118)

"Ja ne pravdam sebe, ta dusa je sklona zlu." (Jusuf, 53)

"Tako je u mojoj dusi ponikla zla misao." (Ta-Ha, 96)

"A oni koji svoju dusu sacuvaju lakomosti, oni ce sigurno uspjeti." (el-Hasr, 9)

"Vjeru Ibrahimovu izbjegavaju samo oni koji ne drze do sebe." (el-Bekara, 130)

A onda kada se dusa pripise Allahu, u tom slucaju je to Allahovo Bice:

"Allah vas podsjeca na Sebe." (Ali Imran, 28)

To je Allah, koji nema Sebi ravnog. Njemu nista nije slicno. Pogresno je da poredimo Allahovu Dusu prema svojim dusama. Allahova Dusa je tajna koju mi ne mozemo dokuciti.

Isa (alejhi selam) kaze svom Gospodaru: "Ti znas sta je u mojoj dusi a ja ne znam sta Ti znas." (el-Maide, 116)

Bozija Dusa se ne moze usporediti s ljudskom dusom, osim po obliku rijeci. Ona je nesto drugo, "Niko nije kao On." (es-Sura, 11) "I niko Mu ravan nije." (el-Ihlas, 4) A sad se postavlja pitanje koliko svaki od nas ima udjela u duhu? I sta podrazumjevamao kada kazemo da posjedujemo duh i tijelo? Zatim, kakav je odnos nase duse sa duhom i tijelom? Nas udio u duhu je udahnuce koje Qur'an pominje u poglavlju gdje se govori o postanku Adema (alejhi selam): "Stvoricu covjeka od ilovace, pa kad mu savrsen oblik dam i Svoj duh u njega udahnem, vi mu se poklonite!" (Sad, 71-72)

Ono sto se desilo stvaranjem, uoblicavanjem i udahnjivanjem u lik Adema (alejhi selam), to se sve ponavlja unutar materice stvaranja svakog od nas. Svakom od nas se daje savrsen oblik, vrsi se uoblicavanje, zatim Bozansko udahnuce u momentu kada tkiva za to budu spremna i kad se plod pripremi da to prihvati. To se desava u trecem mjesecu zivota ploda u materici. Tim stvorenje prelazi iz jednog stanja u drugo. O ovim etapama Allah kaze: "Pa onda kap sjemena ugruskom ucinimo, zatim od ugruska grudu mesa, pa od grude mesa kosti napravimo, a onda kosti mesom zaodijemo i poslije ga, kao drugo stvorenje ozivimo pa neka je uzvisen Allah, Najljepsi Stvoritelj." (el-Mu'minun, 14-15)

Kod udahnuca kaze se: ".., kao drugo stvorenje ozivimo - pa neka je uzvisen Allah, Najljepsi Stvoritelj.", a to je ukazivanje na savrsenost, kada gruda mesa zaodijevena kostima Allahovim Dahom ozivi. To je moguce samo Allahu, Najljepsem Stvoritelju.

U drugom ajetu o pitanju udahnuca u plod nakon sto mu je dat savrsen oblik stoji: "A potomstvo njegvo stvara od kapi tekucine, zatim mu savrseno udove uoblici i zivot mu udahne i On vam sluh, vid i pamet daje." (es-Sedzda, 8-9) Iz ovoga slijedi da je sluh, vid i razum plod udahnjivanja i da pomocu ovih osobenosti covjek prelazi iz jenog stanja u drugo, s jednog nivoa na drugi, "poslije ga, kao drugo stvorenje, ozivimo, pa neka je uzvisen - Najljepsi Stvoritelj." Dakle, nas udio u duhu je udahnjivanje i svako od nas primi onoliko koliko je za to spreman. Zahvaljujuci ovom udahnjivanju mi posjedujemo mastu, savjest, vrijednost i uzore. Tijelo i duh u nama nalici na tlo stvarnosti i nebo uzora. Veza nase duse sa duhom i tijelom lici na odnos koji postoji izmedju zeljezne cestice i dvospolnog magnetskog polja.

Dusa je u stalnom stanju polarizacije. Ona je ili u stanju privlacenja i padanja u tijelo, u ilovacu instikata i pohlepa, ili pak uzdizanju ka duhu, ka nebu uzora, vrijednosti, Bozanskoga morala. To se desava dusi kada se oblikuje u duh sradjajuci se sa njim u ljepoti i cistoci. Cijeloga zivota dusa je u stalnom pokretu i kretanju izmedju duhovnog i tjelesnog pola. Ponekad njome preovladava njena vatrenost i ilovaca, a ponekad opet, njena cistoca i prozracnost.

Tijelo i duh su predmet ispita i iskusenja. Dusa se iskusava i ispituje ovim privlacnim snagama, da bi se otkrila njena tajna, njena stvarnost, da njeno zlo i dobro izadje na vidjelo.

Odavde spoznajemo da je stvarnost covjeka njegova dusa, da je dusa ta koja se radja, ponovno ozivljuje, podlijeze ispitima (odgovara za djela). Dusa je ta koja tuguje, zeli, cezne. Dok tijelo i duh su samo prostor, isto kao zemlja i nebesa u svom domenu, prostor kretanja u odnosu na covjeka da istakne svoje sposobnosti i nadarenosti. Kao sto je Allah dusi darovao i tijelo tako joj je poklonio i duh, zivi, radi i otkriva tajne tijela i njegove sadrzaje.

Na osnovu ovog znacenja, izraz "prizivanje duhova" je netacan. Duhovi se ne prizivaju, i nijedan duh nije u mogucnosti da bude prizvan, jer je on svjetlo koje se odnosi jedino na Allaha i Allah udahnjuje ovo svjetlo u nas da se njime osvjetlimo. Ova svjetlost pripada Allahu i Njemu se vraca